Izaberite vaš jezik

ћирилица   latinica

Priča jedne od nas....

Rođena sam u skladnoj sisačkoj porodici, 1967.godine, nije mi nedostajalo ništa. Te 1991.godine, imala sam 24 godine, kada je Tuđman odlučio da proglasi nezavisnu Republiku Hrvatsku, 26.06. U to vreme, živela sam i radila kao privatna preduzetnica u Sisku, u sopstvenom poslovnom prostoru, živela sam u svom stanu i imala ćerkicu od 2 meseca. Tog 26-og junskog dana počinju događaji koji su zauvek promenili naše živote.

Napad na Glinu počeo je 26.06. supug napušta stan u Sisku i odlazi na selo kod svoje majke koja je živela sama na selu u kući. Otišao je, i nije više mogao da se vrati, i bili smo razdvojeni do februara 1992.godine, kada sam sa detetom, preko Bosne došla u Glinu.

Dok sam bez supruga još uvek bila u Sisku, Srbi su nestajali i niko nije smeo pitati gde su. Neki su svojim porodicama vraćani u sanducima koji nisu smeli da budu otvarani.

Strah je bio stalno prisutan, a zvuk mitraljeza i granata bio je normalna pojava. Hrvatska vojska se smeštala po bolnicama i školama, tako da bi, kada bi se srpska strana branila, oni mogli da kažu kako Srbi ubijaju decu po školama i bolesne po bolnicama.

Na posletku, kada sam tog februara 1992. godine prešla na teritoriju RSK, život je postao još teži. Bez struje i vode, u stanovima, nije bilo sveća već se koristila domaća mast, a same smo pravile i deterdžent za sudove.
Zaposlila sam se u državnoj službi u Glini, ali inflacija je bila tolika da sam za platu mogla kupiti samo kutiju šibica. Ni goriva nije bilo, već smo od UNPROFOR-a kupovali 1l goriva za 5 maraka.

Ćerkica je boravila kod bake u selu, dok sam ja radila u Glini. Svakog vikenda sam pešačila po 18 km da bih videla svoju ćerku i odnosila im stvari potrebne za život.

Dok su trajala primirja, život bi se malo vratio u normalu, ali to su bili kratki periodi. Moji roditelji su ostali u Sisku, a ja sam morala da putujem u Mađarsku da ih vidim, iako nas je delilo samo 30 km.

U međuvremenu, moja majka se razbolela, nisam mogla ni da je čujem, a tek ponekad su pripadnici UNPROFOR-a dozvoljavali po jedan poziv u trajanju od 1 min. Za toliko, nije bilo dovoljno ni da shvate da ih zove njihovo dete. Moj očaj bio je toliki da mi se očitavao na licu, toliko jako da je jedan pripadnik UNPROFOR-a to prepoznao. Kada sam mu rekla da mi je majka jako bolesna, dozvolio mi je da nekoliko puta pričam sa rodbinom koliko sam htela.

Juna 1995. godine stiže mi, vest preko UNPROFOR-a da sam izgubila majku, umrla je. Htela sam da odem na sahranu, da je još jednom vidim. Tada se pojavila velika nada da ću otići, kada su mi iz UNPROFOR-a rekli da za to postoje šanse, ako se obe zaraćene strane saglase, ali da se ne nadam puno.

Hrvatska strana je dopustila moj ulazak na svoju teritoriju na 48 časova. Pomešale su mi se i tuga i sreća, a onda kao hladan tuš usledila je vest da srpska strana ne dozvoljava moj prelazak.

Nisam ispratila svoju majku, nisu dali da je poslednji put vidim.

Već u avgustu počinje „Oluja“, u 05 časova ujutru, granate su padale na sve strane. U panici odlazim na posao, tamo mi kažu da idem kod deteta u selo i da se javim kad sve prođe.

Prebacujem se nekako do sela, dok okolo padaju granate. Svi muškarci su na položajima, a informacije su različite. Na televiziji kažu da je pao Knin, a na radiju slušam kako je to montaža?! Kome da verujemo?

U nekom trenutku, na vestima čujem Butrosa Galija kako traži zaštitu za 100.000 izbeglica i shvatam da smo te izbeglice ustvari mi.

Brzo spakujem dokumenta i nešto novca, i par najosnovnijih stvari, ali shvatam da nemam prevoz. Razmišljam šta da radim, kad baš u tom trenutku stiže starija rođaka sa JUGO-m. Kaže, bolesna je i ne može da vozi. Sa njom i malim detetom, krećem negde, a ne znam gde. 16 dana sam putovala do Srbije sa kraćim zastojima. Kroz Bosnu, srdačni ljudi nisu nam dali da prođemo bez da zastanemo, ne jedemo i ne pijemo.

U Srbiji sva isključenja sa autoputa za gradove bila su blokirana policijom. Žele nas poslati na Kosovo.

5 sati sam stajala na isključenju za Kragujevac, sa iznemoglim detetom, dok jedan dobar čovek tog dana u ulozi policajca, nije okrenuo glavu na drugu stranu, da mogu da počnem novi život.

Iz zbega, i rata, u nepoznato, ali nije bilo nazad, samo napred.

Izgradi se život opet, ali tuga leži u svakom od nas, sve dane naših života.